MIRKO BOGDANOVIĆ
PRVI DEO TRILOGIJE
ADAM I EVA 2.0
UZORAK TEKSTA
© Mirko Bogdanović — Sva prava zadržana. Zabranjeno kopiranje, umnožavanje i distribuiranje bez dozvole autora.
PROLOG
Previše toga bilo je na kocki i morala sam da popustim. Lako sam našla opravdanje da ispunim njihove zahteve. Možda i previše lako.
A možda je sve ovo bio test?! Da provere koliko me čvrsto drže u šaci?
Nisam bila ničiji pijun. Ako sam uopšte bila figura na tabli, bila sam dama.
Samo, dama ili ne, mogla sam biti pojedena ako pametno odigraju
Mogli su da me potpuno unište. Ali, šta bi time dobili?
Korist je ono što nas pokreće, a koristoljubivi ljudi su predvidljivi.
Uvek žele još. Oni saterani u ćošak, međutim, umeju da iznenade.
Spustila sam pogled sa odraza u ogledalu na privezak na svom lančiću.
Jedno jedino slovo.
Možda sam bila sebična, ali to prvo slovo alfabeta za mene je bilo skoro sve na svetu i duboko u sebi sam osećala da će moja ipak biti poslednja.
RAJ
ADAM
Renesansa srednje klase počela je 2031. Tada su se „Fantastični parovi” pojavili u Americi. Bio je to instant hit, ali trebalo je više od godinu dana da se pojave i kod nas. Stroži zakoni o zaštiti privatnosti i upotrebi veštačke inteligencije. U nekim stvarima do skoro smo kaskali za svetom.
Ali to više nije važno.
Klikćem na „KUPI”, stavljam ruke iza glave i okrećem se ka Evi na svojoj ergonomskoj stolici s točkićima.
– Poručio si?! – pita s oduševljenjem devojčice, raširenih zenica i pogledom koji je s ekrana usmerila na moje lice.
„Fantastični parovi” su promenili živote toliko ljudi. I mi smo želeli svoj deo kolača.
Evina sestra u Americi još davno je kupila uređaj. Spasao je njen brak. Ona i muž su se nekada voleli, ali korak po korak, svaki dan im je postao deža vi. Promešali su karte, a život im je podelio džokere i sada su živeli bolje nego ikada ranije.
I nije bila samo Marija. Euforija oko „Fantastičnih parova” na društvenim mrežama nije splašnjavala. Nema šanse da je sve bila plaćena promocija. Prosto je bilo previše video-materijala, postova i komentara da bi svi bili neistiniti. I niko nije objavljivao ništa loše.
Ili je cenzura bila vrhunska, ili je uređaj zaista opravdavao pomamu koja je za njim zavladala.
„Hleba i igara” bio je moto još u doba starog Rima, kada su imperatori morali da zabave plebs da bi zaboravio na svakodnevne muke, a ova „igra” je promenila život cele planete. Onima koji su mogli da priušte najbolji provod na svetu za 500 evra mesečno, kvalitet života je skočio bolje nego kriptovalute posle dobrih vesti.
Možda zvuči kao da je to puno, ali inflacija je pojela vrednost evra. Vrednost svih nacionalnih valuta, u stvari. Pre deset godina smo od naših plata mogli da kupimo mnogo više nego sada. Srećom, nismo živeli samo od plata.
Izvuklo nas je to što sam još davno kupio bitkoin. Kamo sreće da sam kupio više, ali nisam se žalio. Bilo je dovoljno za duševni mir. Dovoljno da budem smiren roditelj i oslonac za ženu koju sam voleo. Dovoljno da budem relativno poznat pisac.
Više nisam tražio.
Lep život s dve divne ćerke. Dve devojčice koje smo obožavali, koje smo se trudili da vaspitamo najbolje što smo umeli i u čijem sam društvu neizmerno uživao.
Vikendica, organska hrana, letovanja, zimovanja i tesla roadster četvrte generacije koji sam kupio prošle godine potvrda su moje sposobnosti da obezbedim sve što je potrebno za porodicu i, naravno, u izvesnoj meri hrane moj ego, iako je veći deo poente u tome što sve to mogu da podelim s Evom i devojkama.
Što nisu postale razmažene materijalistkinje, već su ostale osetljive i nežne mlade osobe koje smo ličnim primerom učili da vrednost nije u stvarima, već u njihovom deljenju s voljenom osobom.
I, evo, sada me vuče za ruku i privlači ka sebi. Prišiva mi jedan od onih inspirativnih poljubaca, onako duboko jezikom, dok osećam njene tople prste sa obe strane svoje glave, osećam kako joj pripadam i kako me želi, osećam da želim sve s njom ovde i sada.
Skidam se potpuno nesvestan da će se naš seks uživo prorediti i ne razmišljajući o tome da počinjem da joj vraćam za onu biblijsku jabuku koju je neka druga Eva nekada davno dala nekom drugom Adamu.
Ali znam da upravo počinje „vožnja” našeg života.
***
U telu mi je još nemir od iznenadnog, divljeg davanja i primanja, od želje kakvu odavno nisam video u njenim očima. Od poljubaca koji me proždiru, žele i potvrđuju moju muškost.
Telom sam u bioskopskoj sali, ali glava je i dalje u oblacima. Pogledom pratim brojeve sedišta. Iznutra drhtim.
Odavno nije bilo ovako. Kao da ju je iščekivanje uređaja koji vođenje ljubavi podiže na viši nivo motivisalo da se potpuno oslobodi.
Zaista sam voleo kada preuzme inicijativu, kada me uzbudi svojim uzdasima i inspiriše svojim dodirom, kada se spojimo i odvojimo od svega u isti mah.
Tek me je kasnije, dok sam brisao telo peškirom i dok me je onaj divni osećaj dvostrukog blaženstva posle ejakulacije i tuširanja toplom vodom polako napuštao, presekla činjenica da imam dogovor za ovo veče, a povratak u realnost iz transa u koji me je uvela odigrao se brzinom munje.
Obukao sam se, poljubio je i rekao joj da neću stići da uzmem decu od njenih, na šta se samo nasmejala.
Zdrava doza bračnog poverenja koju smo oboje opravdavali davala nam je prostora da se ne učaurimo i ne postanemo „onaj bračni par” koji je zarad nekog pogubnog višeg cilja izgubio sebe.
Nekako smo suptilno dozvolili sebi samima da ostanemo jedinke i pripadamo jedno drugom u isto vreme.
I ona je imala svoje ventile, svoja viđanja, svoje vreme s prijateljicama, a čoveka koji je bio deo naših najvažnijih trenutaka poznavala je otkako zna i mene.
Neki bi rekli da sam privilegovan zato što mi je gradonačelnik venčani kum i kum mojoj deci, ali taj osećaj mi je izmicao još od perioda kada je prepisivao od mene na pismenim zadacima iz matematike.
Uglavnom, Aleks i ja smo jednom mesečno uspevali da ukrademo za sebe celo popodne i dobar deo noći da se na miru ispričamo i da on popije poneku.
Ja već dvadeset dve godine nisam okusio alkohol.
Probao sam ga samo jednom, napravio glupost koja mi je skoro uništila život i odlučio da to nije za mene. Tada sam bio nezreli klinac koji nije znao svoju meru i stvari se jesu promenile, ali dao sam reč i planirao sam da je održim.
– Ovde – rekao je Aleks. – Ova dva.
Sedišta su bila na sredini sale. Treći je dan projekcije i skoro da smo sami.
Ovo nije bezumna muška glupost s puno akcije, kakve smo obično gledali. Štaviše, rimejk „Osam milimetara” nije bio za svakoga, posebno ne za one s osetljivim stomakom, i izgledao je još ubedljivije u novoj hologramskoj tehnologiji koja je redefinisala pojam 3D projekcije.
Delovalo je kao da su likovi živi, od krvi i mesa, tu na sceni ispred nas, kao da smo u nekom pozorištu u kojem se scena magično menja sa svakim pokretom glumaca, a sočiva zumiraju i udaljavaju ono što je režiser želeo da istakne.
Platio sam cenu za to što sam njemu prepustio da izabere, a da se makar ne zapitam o čemu se u filmu zapravo radi. Ovako sam s vremena na vreme sklanjao pogled ili zatvarao oči, a Aleks mi je govorio kada da nastavim da gledam.
Smešno. Kao kada sam s roditeljima gledao film na televiziji, kada su mi govorili da žmurim dok se „one scene” ne završe.
Samo što „one scene” ovde nisu bile intimne, niti s prizvukom romantike ili privlačnosti. U pitanju je bila sirova brutalnost, nasilje nad činom koji je trebao da bude vrhunac intime između muškarca i žene, krunisan ne njihovim sjedinjenjem, već njenim tragičnim završetkom.
Snuff[1] scene u kojima je žrtva bila devojka koja je neprijatno ličila na Evu bile su nešto što zaista nisam želeo da posmatram.
A trebalo je biti i zaista bolestan da bi se naručilo tako nešto. I imućan. A to je bila najopasnija kombinacija. U rimejku naručilac filma je i dalje bio živ i glavni lik ga je ubio, ali Aleks je sve vreme govorio da je on bleda zamena za Nikolasa Kejdža.
Za moj ukus bio je i previše uverljiv. Kada se u vazduhu iznad pozornice konačno pojavio trodimenzionalni tekst The End, bio sam jedini koji je ustao pre nego što su se svetla upalila.
– I? – upitao je kada smo seli i naručili pića.
Pretpostavio sam da me pita za „Fantastične parove” jer je do sada sigurno shvatio da iskustvo iz bioskopa želim da ostavim iza sebe.
– I?
Još uvek nisam isprobao svoju novu „igračku”. Trebalo je da stigne čim se naši biometrijski podaci upare sa softverom uređaja.
– Jesi se odlučio za podešavanja?
Po podignutim obrvama i očima koje nikako ne mogu da se smire vidim koliko je njegova znatiželja nezaustavljiva i nema meru, kako treperi kao da nekim mentalnim nabojem pokušava da se probije kroz zidove kojima sam ogradio svoju intimu. Iako možemo da pričamo skoro o svemu, dobro zna da ne volim da eksplicitno govorim o našoj seksualnosti. Eva nikada nije bila trofej kojim sam se hvalio, već moja ljubav i srodna duša i ono nešto što je bilo samo naše nikada ne bih degradirao na taj način.
– Još uvek razmišljam…
Posmatra me i klima glavom. Ćuti ne bi li iz mene izvukao makar nešto.
– Voleo bih da mogu da joj pružim više nego u realnosti.
– Znači biće intenzivno…
Ćutim i shvata da ne treba da nastavi u tom pravcu. Umusio se i čeka da se ja raskravim.
– Trebalo bi. Nego… čudi me da neko poput tebe već nije naručio svoj primerak?
– Čekam da čujem utiske.
Taman kada sam mislio da će prestati sa škakljivim pitanjima, u oči mu se vraća onaj nestašni sjaj.
Kao da ne može da izbaci iz glave to da sam ja, njegov „introvertni” drug, pre njega napravio tako radikalan potez. Nastavlja da se vrti kao čigra oko mog misterioznim osmehom obavijenog garda s pitanjima i potpitanjima, nezaustavljivo i s toliko entuzijazma da sam mislio da nikada neće prestati, sve dok tu komičnu situaciju na kraju ne prekine zvono njegovog mobilnog.
Deset je uveče i živo me zanima ko zove.
Pisci su besramni prisluškivači, a Aleksove veze su kratke, brojne i nabijene širokim spektrom emocija s druge strane žice i on se ne libi da predamnom priča sa svojim devojkama.
Iako sam u braku, i to srećnom, ne mogu da kažem da ne osećam neki polet, neke nove varnice dok slušam i živim kroz njegove priče. Sloboda da uživam barem u njegovom flertu dodaje malo bezazlene raznolikosti u moju privatnost i nije me stid da priznam da u tome uživam.
– ’De si, brate Davide! Šta ima?! – preseca mi tok misli glasom rezervisanim za prijatelje.
Dižem mobilni sa stola rešen da izgledam kao da mi nije dosadno.
Davida do sada nisam upoznao, ali znam da je rekreativni narkoman, hvalisavi samoživac i – najvažnije od svega – sin aktuelne predsednice.
Ovo poslednje verovatno je bila ključna kvalifikacija za prijatelja.
Zbog muzike ne razumem Davidove odgovore i čekam da priču privedu kraju. Mahnem kada Aleks uključi kameru, a čim je prekinuo vezu, unosi mi se u lice i razrogačenih očiju s osmehom i puno gestikulacije objašnjava suštinu:
– Manijak te pretekao! Kupio je uređaj i već ga testira s devojkom! Kaže da je ludilo!
– Videćemo… – smešim se ne želeći da forsiram temu. On, međutim, odjednom izgleda čudno koncentrisano i posle nekoliko sekundi uzvikuje: – Ma, nek ide život, naručiću i ja! – a potom nazdravljamo i u to ime.
– Ko će ti biti avatar?
Aleks je trenutno bio slobodan, a postojala je samo jedna osoba koja mi je padala na pamet: – Valentina?
– Ako je ti nećeš…
Spremam repliku jer očekujem da će nastaviti s prozivkama na moj račun, ali za divno čudo to ne radi. Umesto toga, kao da sam potvrdio ideju koju je nesumnjivo imao i ranije – počinje da priča o Valentini i njemu, kao „Fantastičnom paru”, a ne o Valentini i meni i onome što se između kolega dešava u mašti dokonih ljudi.
Valentina je slaba tačka za meni najbliže. Zgodna crnka s kojom delim kancelariju viša je od mene, mlađa od Eve, bujnih grudi i bez dlake na jeziku.
Aleks ju je pominjao često i s previše želje da bih to pripisao prolaznoj fascinaciji, ali i ljudi naših godina imali su pravo da se zaljube i idealizuju nekoga. Naravno, nikada to nije priznao, ali bilo je dovoljno očigledno i bez njegove potvrde.
Na njegovu veliku žalost, nikako nije imao priliku da joj priđe. Za nekog ko toliko dobro izgleda, Valentina je malo izlazila.
Ali delila je kancelariju sa mnom – dovoljno da je Eva zamrzi iz dna duše. Bila je ljubomorna na njene putene usne, na njen izazovni pogled…
Isti razlozi zbog kojih se Aleksu sviđala.
Isti razlozi zbog kojih su je kolege upoređivale s devojkama s duplerice, ali zbog kojih nikad nisam prešao granicu kolegijalnosti.
– Za „Fantastični par”! –vraćam se u sadašnjost i nazdravljam misleći na Valentinu i njega.
Uređaj su mogli da koriste i samci. Uz fotografiju i odgovarajuća podešavanja, osećaj je trebalo da bude isti kao s pravom osobom. Još nisam znao da li je zaista tako, kao ni da li bez obzira na nagone koje je ovakvo druženje s veštačkom inteligencijom budilo, budućnost treba da nastavi u ovom smeru, ali nisam hteo da kvarim njegovo dobro raspoloženje.
– Za „Fantastični par”! – uzvraća s osmehom na licu prepuštajući se željama koje bi uređaj mogao da ispuni, makar u virtuelnom svetu.
Dižemo čaše, praznimo ih i misli konačno pretačemo u u reči pričom o serijalu na kanalu Hustler, u kojem su ljudi govorili o svojim iskustvima iz virtuelne realnosti. Skoro sam gledao epizodu o podešavanjima avatara i sa svom rečitošću pisca i detaljnošću zaluđenika počinjem da prenosim Aleksu svoje utiske.
EVA
Sedim u svom krevetu naslonjena na jastuke s laptopom u krilu. Glasovnim komandama pretražujem sve što se na netu može pronaći o „Fantastičnim parovima” a što mi je možda promaklo.
Uzela sam ćerke od svojih i Sofija već spava. Lena je budna u sobi na drugom kraju hodnika i igra neki multiplejer s drugaricom iz razreda, tako da što iz znatiželje, što iz dosade zaranjam u more informacija koje čekaju iza ekrana.
Skrolujem kroz Instagram gledajući slike srećnih parova koji su koristili uređaj. Smeju sa s ekrana, iz udobnosti svojih stanova ili iz uređenih parkova, dvorišta i restorana. Oči im sijaju jače čak i od vidno izbeljenih zuba.
Ali kada se vratim unazad na fotografije tih istih ljudi…
Isti stanovi. Ista dvorišta.
Ista, nešto mlađa deca.
Ali nešto nedostaje…
Osmeh im je pozerski. Odraz želje da ostave dobar utisak, a ne odraz prave sreće. Razlika je očigledna.
Sklanjam laptop iz krila. Protežem se.
Davno sam prevazišla nevericu, ali negde u meni još je opstajao crv sumnje. Verovala sam u srećan kraj, ali nisam verovala u bajke i još nisam znala u koju kategoriju da svrstam „Fantastične parove”.
Mora da sam podlegla svojoj podsvesti jer ponovo uzimam laptop i idem na društvenu mrežu X, gde mrzitelji i dušebrižnici izražavaju svoje protivljenje lažnom moralu, kritikujući „Sodomu i Gomoru” nove generacije. Uvek je tako na onlajn prestonici ljudske pakosti, ali sreća rađa zavist, a internet uveličava oboje. Gledam na sat i odlažem laptop. Otkako sam prestala da se koncentrišem na stvari na ekranu, sve je odjednom utihnulo. Ustajem, protežem se i zevam pa tiho otvorim vrata svoje sobe.
Svetla su ugašena. Ni Lenin kompjuter ni njen razgovor s drugaricom više se ne čuju.
Provirim u ćerkinu sobu.
Spava.
Moja tinejdžerka… Sve više liči na Adama. Pubertet ju je promenio. Zrelija je i samostalnija.
Umorna sam i mogla bih da zaspim, ali sve te slike i šturi opisi u meni su ostavili samo tišinu i anksioznost. Nedostajalo mi je ono nešto što svi ti ljudi imaju, što nisam mogla da imenujem i što sam se nadala da ću dobiti kada uređaj konačno stigne.
Adam se nije vratio.
Deca spavaju i treba mi neko. Neka živa osoba da mi otkloni nemir i nedostatak tog nečeg koje mi cele večeri izmiče. Nisam saznala ništa epohalno novo, a dva sata za ekranom ostavili su umorne oči i gorak ukus u ustima.
Jedanaest sati. Pet sati u Americi.
Okrećem Marijin broj. Nadam se da nije zauzeta. U poslednjih godinu dana vikendom je retko kod kuće.
Planinarenje. Skijanje. Spa-vikend…
Nemaju dece, a posle deset godina obnovili su bračne zavete i ponašaju se kao da su se ponovo zaljubili jedno u drugo.
„Fantastični parovi” su promenili Marijin život. Zaista sam morala da je pitam u čemu je caka.
Od svih ljudi na svetu ona je možda jedina koju mogu da pitam baš sve i ni sama ne znam zašto sam se do sada ustručavala. Ponestajalo mi je izgovora da ovaj razgovor odlažem.
Bilo je to kao kada sam je pitala kako je voditi ljubav. Sada smo odrasle, ali pitanje je ostalo isto. Ovo je bio novi svet i novi način da se zbližimo sa svojim voljenim.
Silazim u prizemlje da ne probudim decu. Uz to, treba mi nešto žestoko da mi preseče pospanost i razveže jezik. Beherovka iz ormarića pored kamina.
Za divno čudo, Marija se javlja posle prvog zvona.
– Ćao, seko. Baš divno iznenađenje!
Obično smo najavljivale jedna drugoj kada ćemo pozvati, a prošlo je više od sedam dana od poslednjeg razgovora.
Ona je srećna, a ja zamišljena.
– Je l’ sve u redu?!
– Sve je okej…
– Zadubljena u misli?
– Definitivno… – smejem se od srca i sada zna da sve zaista jeste u redu.
– Imaš li vremena? I možeš li da pričaš? Da kažeš jačoj polovini da te pusti na miru na petnaest minuta?
– Neko definitivno ima nešto zanimljivo da kaže… Ne brini se. Sada je otišao u Costco. Neće on još neko vreme…
– Znači kod kuće ste?
– Da. Ovog vikenda jesmo – govori to s osmehom naglašavajući da je u pitanju izuzetak.
– Ne, seko. Blago tebi. Putovanja su samo skretanje pažnje.
– S dece misliš? Doći će i to. Videćeš…
– Da. Samo ne želim da moje dete ima surogat majku. Želim da ga rodim sama. Ali zvala si u vezi s uređajem, zar ne? – dodaje pre nego što sam uopšte uspela da postavim pitanje.
– Kako si znala?
– Adam mi je poslao mejl. Gde je on?
– S Aleksom… Čekaj, Adam te je zvao?! U vezi s tim?!
– Ništa konkretno. Samo je pitao da li imam neki savet.
– I…
– Obećala sam da ti neću reći.
– Zavera… – reči koje sam upravo izgovorila u potpunosti me opuštaju. Zvuk njenog glasa još mi odjekuje u glavi, tih i poznat i vraća me u period kada smo bile klinke.
– Ja ću biti mnogo detaljnija…
– Ne sumnjam…
– Šta želiš da znaš?
– Sve – žudim za njenim grlenim smehom koji daljina može da priguši, ali ne i da mu oduzme slast. Naprotiv, čak mi je i draži jer dopire s one strane okeana.
– Za početak, kako su to „Fantastični parovi” učinili vaš brak boljim?
– Bez okolišanja, znači. Dobro… Znaš kako ti je bilo prvi put? Kako ste se osećali posle?
– Ne znam… Kao da smo bliži jedno drugom?
– Da. Upravo tako. Posle svake upotrebe uređaja bili smo bliži jedno drugom. Isprva nismo verovali da nam se to zaista dešava. Preispitivali smo sopstvena osećanja i nagađali da li ih ima i ono drugo.
Bili smo srećniji, ali nismo sebi dozvolili da se nadamo. Međutim, vremenom su osećanja postajala jača i više nije bilo mesta sumnji. Postali smo opušteniji, počeli smo da se smejemo zajedno… Nama je promenio život. Bukvalno.
– Seko, nije da se ja žalim. Poznaješ nas. Ali uvek ima mesta za poboljšanja…
– Kakav je Adam u krevetu?!
Marija obično nije bila ovako direktna. Mada, ja sam prva počela da čeprkam po njenoj intimi. Uz to, mogla je da mi pomogne jedino ako me razume.
– Nežan. Pažljiv. Posvećuje mi pažnju.
– Divno. A šta mu fali?
– Ti si baš direktna… – nasmejala sam se, ali shvatila sam da bi mi otvorenost na ovu temu, za promenu, prijala.
– Nekad bih volela da nije tako prokleto nežan. Da znam da me želi.
– Je l’ ovo momenat kada pominješ njegovu koleginicu?
– Da… – osmeh na licu ovog puta mi je kiseo – kladim se da bi nju „pokidao”?
– Adam?! Ma daj… Mislila sam da poznaješ svog muža. Ne bi on startovao drugu.
– Poznajem ja njega, ali ne poznajem nju! Šta bi bilo da ona započne?! Da li bi umeo da stane?
– Mislim da bi. On ne pije. Nije lako manipulisati njim.
– Hmm… – izbacujem vazduh kroz nos samouvereno i podsmešljivo u isto vreme.
– Osim tebi. Dobro. Ali to je zato što je pred tobom potpuno otvoren. To se zove poverenje, znaš?!
– Da. Ali ja radim sama.
– Dobro. A je li te neko startovao na seminaru? Nekad?
Upravo shvatam koliko mi nedostaje ova otvorenost i ne po prvi put želim da mi sestra živi negde bliže.
– To se ne računa.
– Sve se računa, seko.
– I? Jesi prihvatila?!
– Naravno da nisam. Zato neću ni da on prihvati nabacivanje neke profuknjače… Slobodno reci da sam ljubomorna! Ljubomorna sam, jebi ga! Šta da radim?!
– Dobro. Dobro… Ako hoćeš da proveriš da li ga ona privlači, ima opcija i za to. Samo mislim da je bitnije ono što radimo, nego ono što mislimo.
– Da.
– Ali zapamti, kada staviš masku, to ti je kao dirty talk. Ono što je bilo u spavaćoj sobi, ostaje u spavaćoj sobi. Okej?
– Okej. Ali Adam ne koristi dirty talk. U tome i jeste problem.
– A to kao znači da se ne loži na tebe?! Ma, daj…
– Možda. Nećemo o meni. Pričaj mi o uređaju!
– Dobro – Marija počinje s obnovljenim entuzijazmom. – Znači, kada se probudiš, znaš… osećaš, ono, kao da si doživela vrhunac. Ostaci prijatnosti i dalje su tu, u dnu stomaka. Sećaš se svega i uspomene vam ostaju.
– A tamo? Šta ste radili?
– Ufff… Svašta– uzdiše i smeje se. – Stvari koje smo radili pre, ali i ponešto novo, naravno.
– Anal? Sado-mazo? Šta?
– Eva?! – zaklela bih se da je pocrvenela u ovom trenutku.
– Šta tebe sve zanima…
– Pa zanima me šta sve može da se radi?
– Može da se radi sve. Možeš da ga ubediš da bude manje nežan. Da mu objasniš stvari koje je teško objasniti uživo. To bi te zanimalo, možda?!
– Kako?! To je nešto novo?
– Da. Nedavno se pojavila ta opcija! Radi. Proverila sam…
– Pričaj mi o tome! I moja sestra je počela da govori…
ADAM
Ulazim u dnevnu sobu i shvatam da završavaju razgovor.
– Marija? – nagađam po boji glasa i tome da u ponoć nema puno ljudi s kojima bi mogla da razgovara.
Voleo sam njenu sestru kao da je moja rođena. Da nije bilo nje, pitanje je da li bismo sada uopšte bili zajedno. Stala je na stranu naše veze, a ne na stranu Evinog povređenog ega u trenutku kada je bilo „biti il’ ne biti”.
Takve stvari se ne zaboravljaju.
Šaljem poljubac u kameru i odlazim u kupatilo, ali kada izađem, veza je prekinuta i oboje prihvatamo realnost činjenice da je vreme za spavanje.
Sutra je novi dan, početak nove radne nedelje i uskoro, nadao sam se, početak nečeg novog i uzbudljivog.
***
Stiže i petak, podne prolazi i kao da sam na iglama. Ne mislim na posao, već na uređaj koji je stigao juče u kasno popodne i koji još nismo raspakovali. Taman sam se uživeo kada magacioner ulazi u kancelariju i seda za drugi kompjuter. Privodimo kraju ovu seriju proizvoda i prati svetlucanje interfejsa i proverava softver koji komanduje mehaničkim rukama u magacinu.
Do svega pre nekoliko godina brojao je kutije i potpisivao otpremnice, a sada, iza monitora, proverava kako roboti tiho i precizno obavljaju njegov nekadašnji posao.
– Sve okej, šefe? – cedi kroz zube bacajući kratak pogled na moje lice, a onda se vraća proverama.
– Nešto si mi odsutan?
– Okej, druže… Kako napredujemo?
Uzdišem i rešavam da završim obaveze za danas. Presavijam papir i stavljam ga u džep pantalona.
– Privodi se kraju. U beloj zoni su završili.
To znači da se radnici u povećanim uslovima čistoće iz radnih odela sada presvlače u civilna. Uskoro će piti kafu, a zatim raščistiti za sobom da bi u maloj kuhinji došao red na nas ostale. Dakle, tabletiranje je bilo završeno i ostalo je još malo posla na pakovanju.
Uprkos uvreženom mišljenju da je u farmaceutskoj industriji sve besprekorno uređeno, u realnosti nije baš tako. Odlazim na pakovanje, potpisom potvrđujem da sam izvršio sve provere za prethodna dva sata, a u stvari verujem tehničarima na reč i onda zajedno proveravamo mašinu i rashod.
– Stavite i meni – dovikujem za ljudima koji napuštaju prostoriju, još jednom proveravam sve ostalo i ponovo gledam na časovnik na zidu.
Još dva sata.
Uzdišem, a u mislima već sam na ručku s Evom i decom i pravim mentalnu premetačinu tražeći vreme za „Fantastične parove”. Ako odem u potkrovlje i provalim podešavanja pre nego što devojke zaspe, mogli bismo da isprobamo spravicu tokom noći.
Gori sam od deteta koje je dobilo novu igračku.
Zamišljam taj trenutak – u radnoj sobi, s maskom na licu. Kao da sam na brodu koji je posle duge plovidbe ugledao kopno, a vetar nije povoljan. Vreme je milelo.
***
Misli odlaze ka Evi. Ka pronicljivom pogledu njenih plavih očiju i njenoj plavoj kosi. Bila je oniža rastom, nekako senzualna, ali kada bi me pogledala, onako ispod oka s nestašnim osmehom na licu, umela je da u meni probudi nešto sirovo, potisnuto, što nisam umeo da spojim s nežnošću koju sam prema njoj osećao.
Bila je psiholog po profesiji i moja žena već nekih petnaest godina, a poznavao sam je od kada znam za sebe. Bila je komšinica mog druga iz osnovne i viđao sam je čak i kada je bila toliko mala da na nju nisam obraćao pažnju. Još od doba kada je vozila tricikl, pa bicikl, pa rolere…
Na rolerima sam i počeo da je primećujem. Postala je razlog zbog kojeg sam se s drugom češće viđao. Živela je sprat ispod Nikole i bila mi je prva simpatija. Bio sam toliko neiskusan u tim ljubavnim stvarima da nisam primetio da se i ja njoj dopadam.
Na leto pred njen osmi razred i moju četvrtu srednje zaljubio sam se do ušiju i umesto da je pozovem da izađemo, ja sam pisao pesme o njoj.
Bila je toliko iznad balavaca iz svoje generacije. Ali i ja sam bio zgodan. Smeđa kosa, pažljivo raštrkana tako da izgleda neobavezno, tamne oči i široka ramena. Bio sam stariji i imponovalo joj je što mi se dopada.
Da. Ona je znala to da primeti. Ona je i napravila prvi korak.
Bilo je to na Nikolinom rođendanu. Molio sam ga da je pozove i za divno čudo je došla.
Moja opuštenost te večeri bila je samo maska. I to neka loša, koja puca po šavovima. U meni je sve gorelo, a reči nikako da poteku.
I ona je, uglavnom, ćutala.
Kasnije mi je rekla da joj je bilo toliko neprijatno da više nije mogla da izdrži.
U jednom trenutku je pred svima jednostavno ustala i rekla: – Adame, mogao bi da me ispratiš? – totalno se postidela, ali pre nego što je bilo ko uspeo nešto da kaže, ja sam već bio pored nje.
Ti trenuci javljaju mi se u blescima i ne mogu da tačno replikujem sekunde tog prvog kontakta nasamo, te intimnosti za koju bih dao sve da mogu ponovo da je osetim.
Sjurila se niz stepenice do prvog odmorišta, a onda se naglo ukopala u mestu i skoro da sam se zakucao u nju. I dok su naša zadihana tela razdvajali samo centimetri, znali smo da će se nešto dogoditi, jer bilo je sad ili nikad.
Tog trenutka se sećam savršeno. Nikolinih sivih vrata, belih stepenica s gelenderom koji je žudeo za farbanjem i mesečine koja je prolazila kroz prozor hodnika.
Napolju je padao sneg.
Zgrada je imala prozore između spratova i video sam njene oči i lice sasvim jasno, iako je već pao mrak. Stajala je tu, ispred mene, moj strah i moja opsesija svih ovih meseci, toliko lepa da sam se oduzeo. Trenutak za poljubac je bio savršen, ali u strahu da će me odbiti, meni su stihovi, stihovi od svih stvari, potekli s usana.
– U dubini mraka – počeo sam – tvoje lice sija lepše nego hiljadu polarnih svetlosti.
Nikada nisam video polarnu svetlost uživo, ali kladio bih se u svoju dušu da je to bila istina. Gledala me je u oči i približavala mi se centimetar po centimetar. Primakao sam svoju glavu njenoj i poljubila me je.
Lagan poljubac na usne. Ništa više. Ali kao da mi je struja prošla kroz celo telo.
Poljubila me je još jednom. Toplo, vlažno i prelepo, a onda bujicom reči kao nekim imaginarnim čekićem razbila tišinu između nas.
Uhvatio sam je za ruku i svet je postao drugačiji. Bilo je kao da smo leteli. Noge su nam bile lake, a glave u oblacima.
Pričali smo o svemu. O roditeljima, njenoj sestri, muzici, telefonima, video-igrama…
Taman kada sam pomislio da apsolutno ništa ne može da uništi ovaj trenutak, zastao sam ispred prodavnice i pitao je da li voli palačinke s nutelom.
– Volim – oči su joj lutale po mom licu dok je pokušavala da shvati zašto pitam.
– Idem da kupim nutelu, ne znam da l’ imam kod kuće– bio sam potpuno nesvestan da će te reči izazvati naprsnuće u magičnom zidu koji nas je delio od ostatka sveta.
– Molim?! – upitala je.
– Idem da kupim nutelu, ne znam da l’ imam kod kuće– ponovio sam i dalje ne razmišljajući o tome da bi ona mogla da to drugačije shvati.
Stavila je šake na nadlaktice, pogledala me ispod oka i odjednom kao da je bila kilometar daleko. Bila je četiri godine mlađa, ali držala je sve karte u svojim rukama. Ćutala je, a ja nisam imao pojma šta da kažem.
– Rekla si da voliš nutelu? – promrsio sam zbunjeno.
– Ne mislim na nutelu.
– Ne voliš palačinke?
– Adame, ne pravi se naivan. Znam zašto me zoveš kod sebe.
Na licu mi je pročitala da to, na šta je ona mislila, meni nije ni palo na pamet. Ja sam se, u strahu da me ne odbije, plašio da iniciram drugi poljubac, a kamoli nešto više od toga.
– Ne – odmahnuo sam glavom.
– Ti mene zezaš? – malo se raskravila, ali ruke su joj i dalje bile prekrštene ispod grudi.
Odmahnuo sam glavom i nasmejao se samom sebi setivši se svojih roditelja koji su stalno govorili da pored toliko vremena za ekranom neću umeti da razgovaram. Uopšte. A kamoli s devojkom.
– Ne, Evo… Ja stvarno… – vratio sam se u realnost, stavio šake na njena ramena i nije ih odgurnula.
– Evo, ja te volim.
Već je voliš? Posle petnaest minuta?
U mojoj glavi se zavrtelo rotaciono crveno svetlo, ali ispostavilo se da ona broji vreme otkako sam počeo da joj se dopadam.
– I ja volim tebe. Mislila sam da je previše rano da to kažem, ali pošto si ti već rekao…
– Ja sam zaista mislio samo na palačinke. Evo, obećavam da te neću ni pipnuti. Samo… Mislim da nemam dovoljno za piće. Zato sam hteo da kupim krem.
Nisam očekivao da će se išta desiti večeras. Da budem iskren, iznenadio sam se što si uopšte došla.
– Pa… Nikola me je pozvao.
– Ako hoćeš, reći ću mojima da si samo drugarica.
– Nećemo lagati tvoje roditelje – dala mi je ruku i krenuli smo do mene. Tata nije bio kod kuće, ali nikada neću zaboraviti radost na licu svoje majke kada sam predstavio Evu kao svoju devojku.
Sputavao sam misli dok sam posmatrao kako se doslovno ljubi sa sveže ispečenim testom iz kojeg curi krem, priželjkujući da su to moja usta, moje lice, moje sve, čak i ono što sam znao da neću još dugo, dugo predložiti.
– Zapamti šta si obećao – nasmešila se, ali to nije više ponavljala.
Da jeste, ne znam kako bih održao obećanje.
Umesto toga smo pričali, pričali… Više i ne znam o čemu sve smo pričali. A posle smo se dopisivali do kasno u noć. Čak i kada sam ostavio telefon, razmišljao sam samo o njoj, sve dok konačno nisam zaspao.
***
Upravo me mobilni telefon i vraća u sadašnjost. Eva javlja da će kasnije završiti s poslom. Danas od svih dana…
– DM check.
Provera sadržaja razgovora na društvenim mrežama. Psiholozi su imali pravo i obavezu da češljaju kroz inbox svojih klijenata i policiji prosleđuju transkripte razgovora koji su bili potencijalno problematični. I traže joj to baš danas. ASAP! Što pre!
Super…
– Koliko ih imaš?
Otvara mejl, klikće na link i … voila!
- Samo trinaest. Biću gotova do ponoći!
– Ne drami, lutko – znam da će završiti ranije.
– Ja ću uraditi domaći sa Sofijom i proveriću Lenu.
– Trebalo je da danas napravim ručak – plaši se da će moja majka tražiti i najmanju nesavršenost da na neki suptilan način sugeriše da se ne trudi dovoljno.
– Tvoji su se najavili za sutra, ako nisi zaboravio?!
– Sve će biti sređeno.
– Nemoj slučajno da si pozvao svoju mamu da napravi ručak na koji će ona doći!
– Ne brini se. Sve je u mojim sigurnim rukama.
– Toga se i plašim…
Nije joj trebalo do ponoći. Ali besna je. Mogla je da kaže i da će joj trebati do jutra.
U 17.15 ulazim u njen ofis i zatičem je za računarom. Otvaram kutiju za hranu i šnicla i prilog od povrća u sledećem trenutku zamenjuju tastaturu na njenom stolu.
– Neko baš želi da mu se posreći večeras?!
– Neko se ne bi ni potrudio…
– Domaći? – pita.
– Urađeni.
– Ručak za tvoje?
– Sastojci kupljeni. Pravimo sutra.
– Ti si najbolji! – ustaje i počinje da me ljubi svuda po licu, sitnim malim poljupcima izražavajući svoju zahvalnost i translirajući me u neku nežniju, topliju stvarnost koju samo ona zna da otključa.
– Znam, ali ipak hvala.
I tada joj sine.
– A torta? Znaš da tvoja majka nanjuši kupovnu na kilometar.
– Zvao sam tvoju mamu da je napravi.
– Šta?! Ti si najluđi, najneodgovorniji muž na svetu!
– Znam, ali ipak hvala – ovog puta otkrivam više zuba i smejem se glasno i od srca.
– I šta si joj rekao?
– Da imamo goste. Da si zaglavila ovde…
– A jesi li je pozvao da dođe?
– Ne. Znaš da voli da priča i priča… Mislim da potrebu za pažnjom nisi nasledila od tate.
– Stvarno si nesnosan, znaš?!
Po treći put ponavljam „Znam, ali ipak hvala” i hoće da me u šali udari po grudima, ali na vreme obuzdavam njenu ruku: – Povredićeš se…
To je ono što voli kod mene. Smirenost, samouverenost i to što tačno znam šta želim.
***
Oduvek sam bio takav. Kada smo se konačno zbližili, čekao sam više od dva meseca da dodirnem njene grudi dok su moji vršnjaci uveliko imali odnose.
Pitala je kako mi to ne smeta i odgovorio sam sa:
– Ja imam tebe.
I to mi je bilo dovoljno.
Želeo sam je, ali bio sam strpljiv. Ona se plašila da ću misliti da je laka i da ću je ostaviti, a Marija joj je rekla da nikad ne daje sve odjednom.
Njenu sestru sam upoznao jedne večeri kada im je majka radila treću, a otac bio na turi kamionom u inostranstvu.
Tada sam prvi put prespavao kod nje. Na kauču. Kada me je pozvala na večeru, nisam očekivao da ću je ja praviti, ali nisam se bunio.
I Marija je bila teatralna. Izgledalo je kao da im je to porodična crta. Bila je prva godina Tehnološkog, faksa koji sam i ja hteo da upišem, viša od Eve, s izraženijim oblinama i dužom kosom. Pročitala je sve što se Eva pretvarala da je pročitala, bila je skroz zanimljiva i odobravala je našu vezu.
– Na ispitu si, Adame – rekla je.
– Molim?! – progutao sam knedlu, samo napola u šali.
– Pričala sam seki kakve palačinke praviš– Eva se ubacila u razgovor – i rekla je da prosto mora da ih proba. Ispit je u tome da budu podjednako dobre kao kod tebe.
– Samo ako obećaš da ćeš se lepo ponašati. Neću da crvenim pred tvojom sestrom.
– Ooo… pa, on je i skroman. Moja sestra će se lepo ponašati. Časna izviđačka.
– Ona nije bila u izviđačima – protestvovao sam. – Nema veze…
– Nema veze, ljubavi.
Eva me je poljubila u nos, a onda mi stavila glavu na grudi i počela da me miluje.
– Lepo ću se ponašati. Obećavam…
Imala je samo petnaest godina, ali i dovoljno smelosti da tako očigledno manipuliše mnome.
– Ako je ovo ispit suzdržavanja, bolje da odmah počnem s palačinkama. Inače neću položiti… Tiganj? Sastojci? – pitao sam.
Deset minuta kasnije Marija se šalila da, ako ipak odlučim da ne budemo kolege, obavezno otvorim palačinkarnicu.
– Ja ću da perem sudove – smejala se Eva.
– Bilo bi bolje da služite goste. Obe. Razbili bismo!
– Prihvatamo.
– Ali samo ako dobro plaćaš.
– Sto palačinki dnevno!
– Ti nisi normalan… – prijalo je kada sestra moje devojke ima takav stav i energiju.
Delovalo je kao da me je odmah prihvatila, ali tu prijatnu opuštenost već u idućem trenutku razbilo je zvono na ulaznim vratima. Prva pomisao im je bila da se ćale iznenada vratio. Ponekad je umeo da ih iznenadi na taj način.
Eva mu nije ni rekla da ima dečka. To sigurno nije bila prva stvar koju bi želeo da sazna po povratku s puta.
– Ding-dong!
Marija je ustala da otvori. Ja sam se uzmuvao. Nije mi bilo prijatno da budem nenajavljen u njihovom stanu, ali s ulaza se čuo ženski glas.
Mlađi.
Opustio sam ramena i povratio svoju prvobitnu energiju, a to je iskoristila da mi se utrpa u krilo i zagrli me oko vrata. Znala je da nisam želeo da me neko nepoznat tako zatekne, ali nije marila, a ubrzo mi je postalo jasno i zašto.
Htela je da se malo pravi važna. Pa šta?
Opkoračila me je i nisam mogao da odolim njenom dubokom, strastvenom poljupcu. Zatim se izmakla i stavila kosu iza ušiju, očima upijajući moju strast i moju nelagodnost. Uživala je, podjednako u moći koju je imala nadamnom, kao i u snazi moje želje koju je samo ona mogla da oseti, tu pred tom devojkom koja je ulazila.
Prepoznala je njen glas.
Ana, Marijina drugarica.
Nezadovoljstvo njenim prisustvom izrazila je ovlaš dodirujući moju nadlanicu i upućujući joj svoj najslađi osmeh. Bio sam dovoljno pristojan da pocrvenim kada je Ana rekla da sam „pravi slatkiš”, a Eva se čvrsto ukopala nogama i nije dozvolila da je sklonim sa sebe.
Marija ju je uskoro ispratila, a Eva me je gricnula za uho i bio sam siguran da se nisam prijavio za ovaj emotivni tobogan. Ali ona je uživala kao dete u adrenalinskom parku.
– I šta je gospođica želela ovoga puta. – Evina netolerancija bila je više nego očigledna.
– Beleške. I bilo bi bolje da ponekad budeš pristojna.
Nasmešila se umesto odgovora i ustala iz mog krila.
Prešli smo u dnevnu sobu i na televizoru je išla ko zna koja sezona serije The Walking Dead.
One su to navodno obožavale, a ja sam sticao utisak da je Marija luđa od njih dve.
Njena seka.
Sada je docentkinja u Čikagu.
S obzirom na skromne prihode svojih roditelja, njih dve uopšte nisu loše prošle. Uglavnom, obe su se već posle pet minuta strašno uplašile, šćućurile se uz mene i pravio sam se hrabar. Marija je sakrivala lice na mojim grudima, a Eva me je grčevito stezala za nadlakticu.
Lutajući zombiji su se pojavili niotkuda i glavni lik je po ko zna koji put bio suočen s naizgled bezizlaznom situacijom kada je Eva ciknula i skočila s kauča.
– Neću ovo više da gledam. Previše je strašno!
– Važi – odgovorio sam i spremio se da ustanem. Sanjao sam trenutak kada bih je zagrlio u krevetu, makar preko pidžame i poljubio je u slepoočnicu, pre nego što zaspi, onako kako sam sada ljubio Sofiju i Lenu kada mi to dozvoli.
– Nema „važi” – Marija je vratila svoju glavu na moje grudi, ugnezdila se tu kao da je moja sestra i mogao sam samo da slegnem ramenima na njeno:– Meni se ovo gleda.
Eva je zakolutala očima i zevnula.
– Meni se spava – prišla je i poljubila me, lako, na usne, rekla da budemo dobri i otišla u kupatilo.
Mislio sam da je mogla mirno da spava dok me Marija pazi, ali kasnije sam saznao da je bila kao na iglama dok mi je njena sestra uzimala meru.
Epizoda čuvene horor serije se završila posle nekoliko minuta i pričali smo do kasno u noć.
Tek kada smo oboje već zevali, shvatio sam da ću ipak prespavati na kauču.
– Ovde, onda? – pitao sam.
– Dobar si… – nasmejala se.– Poen za to što si ipak pokušao.
– Šta sam pokušao?
Izbegla je odgovor i donela mi posteljinu.
***
Eva konačno ulazi u kuću. Sofija je grli oko struka, a Lena maše s kauča i nastavlja da gleda u telefon.
– Ćao – ljubim je kratko i nežno ne bih li svojim prisustvom sprao bar delić umora s njenog tela i preveo je u neki drugi, opušteniji režim posle napornog dana na poslu.
– Kafica?
– Može – odlazi u kupatilo, presvlači se i sa štikli prelazi u papuče. Cmokne me, odmakne se i pogledala na sto. Kafa u njenoj omiljenoj šolji i keks s bademom.
Dok uzima čašu za vodu, prepušta se mom zagrljaju i uživam u osećaju njene blizine, a ona u mojoj suptilno iskazanoj želji.
– Mmm… Ovo je kao na nebu – svojim rečima iskazuje zajednička osećanja dok udišem miris njene kose. – Uštini me da se probudim.
Uštinem je za levu dojku. U stvari, više je zagolicam kao da je u pitanju neka igra u kojoj pravila nisu jasno definisana.
Siguran sam da je nije bolelo.
– Ne tu, ludače! – smeje se u odgovor na moju provokaciju.
– Idući put budi preciznija… Dogovorili smo se za večeras?
– Da – smeši se i seda za sto.
– Ti im daš večeru i uspavaš Sofi. Ja idem gore. Pričaću s Lenom pre nego što odem. Ona je već velika.
– Šta ćeš da joj kažeš?
– Da ne zabada nos gde mu nije mesto. Sići ću po tebe kada završim.
– Ako slučajno zaspim, budi me. Okej?
Znam da ovo želi podjednako kao i ja, da želi da testira granice naše intime i moju želju za njom u virtuelnom svetu. I ona uživa u svim aspektima našeg odnosa, ali otvorena je za sve novine s kojima se oboje slažemo.
Ali znam i da joj je dan na poslu bio dug i da će je, kada legne pored ćerke, stići umor, blizina deteta i Sofijina nežna priroda.
U Putu superiornog muškarca David Deida kaže da je muško odgovorno za pravac u kojem veza odmiče, a žensko za to koliko će daleko otići u tom pravcu.
Ja sam kupio konzolu, ali i ona je morala da pritiska dugmiće. Metaforički rečeno.
„Fantastični parovi”.
Tu ispred mene.
Gledao sam unboxing već nekoliko puta i sâm pogled na kutiju sada je mogao da me uzbudi.
– Fokusiraj se – govorim samom sebi kada shvatim da sam odlutao u mašti. Bela kutija s maskama koje prekrivaju lice je upravo tu, na stolu, ispred mene.
Na mešavini kofeina i hormona kojima mi je mozak nafilovan poput krempite, spreman za besanu noć, pritežem taster i kutija počinje da se otvara.
– Fensi…
Poklopac s vrha se pomera unazad, a bočni poklopci na obe strane i dve maske na plastičnom postolju polako izranjaju na površinu.
Muška i ženska.
Jing i jang.
Adam i Eva.
Toliko sam uzbuđen da mi ove gluposti dolaze iznova dok me jeza iščekivanja drži čeljustima jačim od ajkulinih.
Kutija je od vrhunske plastike, s teškim dnom, a maske iz nje izranjaju kao pobednici na nekom takmičenju.
Zato i vrše dostavu svojim vozilima, a ne brzom poštom. Pružam ruke i uzimam svoju masku. Onu s muškim crtama lica.
Spolja, to je samo lepo parče plastike. Ali iznutra… U oči mi prvo upadaju „naočare”. Stavljam ih pod navodnike jer se kroz njih ništa ne vidi. Sa svim tim aluminijumom i mikročipovima, senzorima i ko zna čime još što je pod patentnom zaštitom liče na neki Apple head set starije generacije.
Platno do lica je sivo, vazdušasto i meko. Za razliku od kutije, maska je lagana. Ima malu, ali dugotrajnu bateriju, projektovanu da izdrži nekoliko meseci redovne upotrebe.
Pritežem dugme iznad desne slepoočnice i stakla se polako zamućuju, kao da se iza njih kovitla neka magla koja me priziva.
Stavljam masku na glavu.
Isprva – ništa. Ali onda… čujem glas. Svuda oko sebe.
Na spoljnoj površini maske, iako to ne vidim, dva mala ulegnuća su upravo zasijala. Očitavaju moje otiske prstiju.
Magla, koja se do tada kovitlala pred mojim očima, poprima prijatnu zlatastu boju.
– Vaši biometrijski podaci upravo se skeniraju.
– Vaša šifra je: Adam 2.0.
– Otisci prstiju se poklapaju.
– Sken oka se poklapa.
– DNK se poklapa.
–Vi ste Adam 2.0.
Naše biometrijske podatke, otiske prstiju, sken oka, kompletnu laboratoriju, medicinski karton… Sve smo već ranije dali na uvid radi maksimalno lično podešenog iskustva.
Sada je u svakoj laboratoriji na planeti, pored podataka za šećer, holesterol i ostalih stvari koje traže lekari, postojala je FP lista – parametri za „Fantastične parove”. Davali smo krv, uzorak pljuvačke i bukalne sluzokože i naravno saglasnost da se naši podaci mogu koristiti za podešavanje našeg uređaja. Samo našeg i nijednog drugog.
Ja sam Adam 2.0.
Imali su moje ime i prezime, matični broj, broj socijalnog osiguranja, imali su više brojeva o meni nego u zbirci iz matematike, ali kada je onaj glas rekao:
Vi ste Adam 2.0…
Čujem zujanje, jedva čujni klik i nešto nalik milovanju po kosi. Lagana aluminijumska mrežica, kao neka svemirska znojanica, zatvorila se oko gornjeg dela moje glave.
Jeza mi silazi niz kičmu, a onaj senzualni glas nastavlja:
– Možete skloniti ruke s lica.
Čekaj malo…
Ovo je Evin glas.
Evino lice odjednom mi je pred očima. Iza nje su neka nestvarna bela svetlost i nežni uzdasi violine.
– Ja sam Eva 2.0, vaša hostesa u podešavanjima uređaja. Drago mi je da ste se odlučili za „Fantastične parove”. Recite kada budete spremni da započnete s podešavanjima.
– Spreman sam.
Za razliku od iskustva u igri, u toku podešavanja morao sam biti budan. Senzori su registrovali pokrete mojih očiju i reagovali na glasovne komande. Na prethodnoj verziji softvera trebalo je trepnuti da bi se potvrdilo, ali sa novim apdejtom, ako bih duže od dve sekunde gledao u izabranu tačku, pojavio bi se mali krug koji se puni zelenom bojom.
Pisalo bi „potvrđeno” i nastavio bih dalje.
– Adame 2.0, dobrodošli u „Fantastične parove”.
Čujem Evin glas dok se iz zlatne izmaglice ispred mene polako materijalizuje neka ogromna hala, bez nameštaja, prozora i vrata. U njenoj sredini je Eva, sa svojom plavom kosom do ramena, u zlatnoj mini-haljini.
Izgleda božanstveno. Ima neku auru smirenosti i kompetencije, kao da zna baš sve o ovom mestu. Prostorija počinje da se smanjuje, sve dok se ne svede na dimenzije veće dnevne sobe.
Pojavljuju se kamin i fotelja i Eva seda i prekršta noge.
– Dođi, Adame – pruža mi ruku.
Vidno polje mi se zatamnjuje, ali već u idućem trenutku vidim široka muška leđa, glavu, zadnjicu i zatim celu figuru.
Sudeći po njenom osmehu, tako i treba da bude. Put do nje je dalji nego što mi se isprva činilo i kako joj se približavam, ispred mene počinje da se ocrtava tanka zlatna linija u obliku kruga moje visine. Krug se pretvara u prsten od čistog zlata i kada stanem ispred njega, ceo ekran kao da bukne u plamenu, a ja raširenih ruku i nogu, zatičem sebe unutar tog zlatnog prstena, koji i dalje gori.
Ne osećam ni vrelinu ni bol, ali ne mogu da se pomerim.
Sve do sada sam video na internetu, ali kada mi Eva priđe i stavi mi ruku na rame, bez ikakve nelagode posmatrajući moje nevidljivim vezama imobilisano golo telo…
Iako krug u kojem sam gori, izgleda da se smrzneš!
Prilazi mi nečujno i graciozno kao da je balerina, prislanja usne na moje uho i pita:
– Adame, da li si spreman da započneš podešavanja svog avatara?
Nema šanse da je odbijem. Čak i da pita da joj dam bubreg, a kamoli za ono što sam željno iščekivao.
– Spreman sam.
Odmiče se i njen glas mi ispunjava uši.
Ulazimo u meni za podešavanja.
Sada sve posmatram iz trećeg lica. Gledam svog avatara i Evu kao likove na ekranu.
Između nje i prstena u kojem se nalazim pojavljuje se tabela s padajućim menijem. Kada se fokusiram na strelicu na kraju reda, otvara se podmeni u kojem listajući pogledom nadole ili nagore biram opciju koju želim da nadogradim. Potvrđujem, kao i ranije, pomoću zelenog kruga ili glasom. Veštačka inteligencija izvršava glasovne komande na svim jezicima, pa i na našem. Naizmenično prolazim kroz vizuelnu i glasovnu verifikaciju, tek da bih ih obe isprobao.
Zadržavam pogled na prvom meniju (LICE) i moje lice i opcije podešavanja upravo se pojavljuju u krupnom planu.
Moje lice…
Svako od nas barem je jednom u životu zamišljao svoje telo kao materijal za plastičnog hirurga. Ovo je bilo kao prava simulacija poteza skalpela vođena rukom najboljih u svojoj profesiji. I sve to bezbolno, intrigantno i dostupno u treptaju oka.
Mogu da promenim glatkoću kože, frizuru, boju kose, očiju, nos, usta, uši, bradu. Da mi se ne žuri da uđem u igru, ostao bih ovde satima, ali uvek se mogu vratiti na podešavanja ako ne iskoristim sve poene za nadogradnju ili ako ih dokupim.
Uplatom na račun „Fantastičnih parova” poeni bi se našli u izbornom meniju i mogao bih da ih iskoristim po želji. Odlučili smo se za minimalne izmene da bi naši avatari što više ličili na nas, ali prosto smo morali ponešto i da promenimo.
Pogledom na podmeni „Glatkoća kože” mogu da zumiram delove svog lica, ispod kojeg se sada nalazi klizač. Pomeranjem tačkice klizača povećava se ili smanjuje dubina bora.
Naravno, smanjujem je. Samo malo.
Želim da zadržim bodove za važnija podešavanja.
U podmeniju „Kosa” smanjujem zaliske i uklanjam malobrojne sede. Ups. Ode 50 poena!
Koja promena!
Gledam i ne verujem svojim očima. Kao na fotografijama od pre desetak godina. Ja, samo mlađi.
Nasmešim se. Okrenem glavu levo pa desno. Fantastično izgledam! Nije kao da su mi misli u tome, ali u ovom virtuelnom svetu u kojem je baš sve dozvoljeno, pitam se kako bi bilo biti s glumicom ili pevačicom za koju zna ceo svet, jer ovakvog mene zaista bi želela svaka žena.
A ta mogućnost postoji.
Za petsto evra možete biti na jednu noć s bilo kim čiju sliku dostavite.
U svakom slučaju, potvrđujem podešavanja glave i spreman sam da nastavim.
Ali… Ima jedan detalj iz klipova koji sam nekako zaboravio.
Moje telo ponovo je prikazano u onom zlatnom krugu, ali sada oko njega lebde varnice, iscrtavaju se trigonometrijski oblici, pojavljuju se mere dužine, širine, obima, za svaki njegov deo. Jedan pogled ne može sve to da isprati.
Sav taj haos odjednom nestaje i prilazi mi Evin avatar. Stoji ispred mene. Stavlja mi ruke na lice i ljubi me. Duboko, jezikom, dok ne mogu da se pomerim, dok želim da uzvratim i svojim zagrljajem, a ne samo ustima, dok sam u svakom smislu njen rob, a znam da je ona tu samo za mene. U podešavanjima vid je jedino čulo, a ovo je voajerizam na najvišem nivou.
– Sviđa mi se promena – briše usta nadlanicom odmičući se od mene. – Želiš li još nešto da promeniš?
-Naravno – želeo sam.
Postao sam mlađi, snažniji i mršaviji i mogao sam da više i duže uživam u svemu što ćemo zajedno raditi.
Na kraju – iskoračujem iz prstena, Eva mi daje ruku i vodi me ka vratima.
Iz klipova na netu, koje su ljudi pravili po sećanju, znam da su u pitanju vrata garderobe. Još uvek na sebi nemam odeću i treba da izaberem odelo u kojem ću se pojavljivati kada uđemo u indukovani san. Uvek ću moći da izaberem drugo, ali ovo će biti podrazumevano i neću ga menjati u igri, već samo u podešavanjima.
– Ovuda, Adame – govori Eva i otvara vrata pred nama. Pogled se prebacuje u prvo lice, ona zanosi kukovima u hodu, a ja ne mogu da ostanem imun na njenu gracioznost. Ulazi u novu prostoriju, pridržava mi vrata i zatvara ih za mnom kada sam ušao unutra.
Toliko detalja ne mogu da obuhvatim pogledom i okrećem se oko sebe. Kao da sam u kući nekog bogataša s ozbiljnim viškom prostora. Odmah do zida su ormari s garderobom, a u sredini dvosed presvučen braon kožom i taman brodski pod. U pitanju je prava koža, a ne eko-varijanta koju sam imao kod kuće.
Eva seda, prekršta noge i širi ruke iznad naslona. Jedina svetla su postavljena s obe strane zida, iznad polica s odećom.
– Izaberi – smeši se i rukom pravi neodređeni gest pokazujući prvo na jednu, a zatim na drugu stranu.
Ispred mene su još jedna vrata. Ulaz u igru. Ne mogu da uđem u budnom stanju.
S moje leve strane su papuče, patike, cipele, čizme… Tona obuće. Pantalone svih mogućih krojeva. Farmerke. Svetle, tamne, izbeljene, iscepane… Donji delovi trenerke. I sve moj broj. Nisam probao, ali znam.
Tu su i kaiševi i rukavice. S desne strane: majice, košulje, duksevi, prsluci, jakne, sakoi, kravate, leptir-mašne i lep izbor prstenja, narukvica i ostalog muškog nakita.
Obilazim prostoriju i biram špicaste cipele od crne kože, pantalone na pruge s odgovarajućim sakoom i belu košulju bez kragne, koju planiram da nosim otkopčanu dopola grudi.
Nisam maljav i to mi lepo stoji. Znam šta želim i ne dvoumim se previše. Hoću da završim s oblačenjem i pozovem Evu.
Pravu Evu. Jer sve ovo na kraju biram zbog nje. Dobra garderoba uvek poveća samopouzdanje, ali ona je bila ta specijalna neka koju sam želeo da impresioniram svojim izgledom.
Prebacujem stvari preko ivice dvoseda. U virtuelnom okruženju se ne gužvaju. Ovde se gužvaju samo čaršavi, a i to je samo figurativno.
Evin avatar i dalje sedi iako joj prilazim na manje od metra. Dok se nadnosim nad njom, podiže glavu i mazno, zavodljivo i s notom izveštačenosti koja me uzbuđuje pita:
– Adame, da li želite da Vam pomognem?
Želim. Zašto da ne? Sama se ponudila.
Poravnava haljinu, staje tik ispred mene i stavlja mi ruku na grudi.
– Ja sam vam na usluzi… Razumete? – kažiprstom kreće ka donjem delu mog stomaka. I slepac bi razumeo.
– Znači ti si moja zlatna ribica. Ispunjavaš želje?
– Upravo tako, Adame. Ja ispunjavam Vaše želje.
Retkost je da avatar hostese ispunjava želje bez posebne doplate. Jedan od sto uređaja. To su radili zbog reklame od usta do usta.
– Mislim da znam šta biste sada želeli…
Iako je krevet odmah pored, spušta se na kolena, tu ispred mene. Gleda me onim velikim plavim očima. Toliko je želim u toj zlatnoj haljinici i u toj pozi da za trenutak zaboravljam da to nije prava Eva. Ali za svrhu ovoga što insinuira i na šta me mami, želim da bude jer to ne mogu ni s jednom drugom. A ova Eva nije stvarna i ispunjava sve moje kriterijume. Možda je nejasno da li je to moja žena, ali jasno je da niko neće biti povređen.
– Zapamtite… Ja sam ovde zbog Vas. I možete da mi uradite sve. Baš sve.
Neću da joj uradim „baš sve”, ali želim to što ona nudi. Želim nju. Njeno telo i njenu spremnost da mi udovolji, neopterećen očekivanjima, mogućnošću odbijanja i potrebom da budem nežan, posebno ne sada kada mi se sve nudi na tacni, kao u elitnom restoranu sa svim mogućim prilozima.
– Znaš, Adame – nakrivljuje glavu ulevo kao što je i Eva imala običaj. Jebote, skinuli su je u originalu– da smo u igri, sve ovo bi mogao da osetiš.
Ja go. Ona na podu ispred mene i radi ono što se mojoj ženi nisam usuđivao da zatražim.
– Adame, uvek možeš da dođeš ovde – pokreti su joj ritmični i spori.– Ako želiš, možemo da uđemo u igru. Tamo bi sve ovo osećao.
Izgleda kao Eva, gleda me kao Eva i dok kleči tu ispred mene, zamišljam da je to zaista Eva.
– Adame, u redu je. Opusti se…
– Sve je zamišljeno tako da ti bude lepo. Kupio si uređaj. Iskoristi ga. Iskoristi mene. Uđi u igru sa mnom i pokazaću ti pravo uživanje.
Noge mi podrhtavaju, a misli tonu. Ovo nije klasična požuda, već neko tiho razumevanje koje me potpuno razoružava. Kao da upravo nestaje sve što sam do tada znao o moći, o telu, o sebi.
– Ja znam šta voliš, Adame. I što više koristiš uređaj, znaću sve više.
Znam da će se, kada Eva uradi svoja podešavanja, ona videti i na njenom avataru, bilo da uđem u igru s njom ili bez nje.
– „Fantastični parovi” su podešeni tako da stalno učim. Znaću šta voliš… Kada, kako i koliko voliš.
Ubrzava pokrete i potpuno se unosi.
– Zamisli kako bi ti ovo prijalo u igri. Ako nastavim, uskoro ćeš se… Hm… Osloboditi napetosti…
– Ne. Neću sada. Hvala – odmičem se. Trebalo je da uskoro budem s Evom na ovom najintimnijem balu pod maskama.
– Neće uticati na Vašu sposobnost da uđete u igru, ali kako želite – glas joj je i dalje umilan, ali nešto hladniji. Ustaje i briše usta maramicom iz kutije na kauču koju do malopre nisam ni primetio.
– Adame – vidi da mi je pažnja odlutala – imate pravo na jednu igru u toku 24 časa. Uređaj neće dozvoliti više od jedne.
– Znam…
Bilo je to zbog anestetika. Pritiskom na dugme oslobađala se mala doza inhalacionog anestetika koji je gotovo trenutno uvodio u lucidni san. Bio bih polusvestan i sposoban da kontrolišem radnju, a fizički osećaj je bio pojačan podešavanjima. Nije dolazilo do stvarnog oslobađanja telesnih tečnosti, ali mozak je govorio suprotno i u igri bih mogao da vidim svoje pražnjenje i uživam u njemu kao da je stvarno.
– Da Vam pomognem da se obučete? – vraća me iz razmišljanja gledajući u garderobu koju sam izabrao.
I dalje je prebačena preko ivice dvoseda.
– Drugi put – uzdahnem i oblačim se na brzinu.
– Lepo izgledate – zakopčava mi poslednje dugme košulje. Ono na sredini grudi. Kao da je unapred znala da gornja dva neću zakopčavati.
– Hvala – crvenim. Do malopre replika moje žene u virtuelnom okruženju davala mi je najintimniji poklon koji žena može dati muškarcu, a sada sam pocrveneo kao prvačić.
Pogledao sam u ogledalo.
Odabir garderobe završen.
Slika se prebacuje u treće lice, a na grudima mog avatara pojavljuje se kružić koji se puni zelenom bojom.
– Doviđenja – šalje mi poljubac i izlazi iz igre.
Skidam masku.
Moram da svarim sve ovo.
Čak i bez taktilnog osećaja, iskustvo je bilo nezaboravno, ali bilo je previše toga nad čime sam imao da se zamislim.
Na spratu ispod sve je tiho.
Vrata dečjih soba su odškrinuta. Kod Lene i dalje gori svetlo. Kucnem, ali ne odgovara. Polako ih otvorim i zatičem je na kompjuteru, sa slušalicama na ušima. Spušta ih oko vrata i upitno me pogleda.
– Misliš li da je vreme? – prošlo je deset sati. Njeno vreme za spavanje.
– Ajde još malo – krivi glavu u stranu i smeši se. Samo fali da namigne. – Mama spava…
Zna da je Eva veći protivnik „njenog najboljeg prijatelja”.
– Rekla je da je probudim. Ugasi kompjuter.
– Ali, tata…
– Nije ali-tata. Nego Ali-baba… – ne znam odakle mi je to došlo, ali oboje smo se nasmejali.
– Još samo malo…
– Imaš pet minuta.
Toliko mi je trebalo da razmislim.
Odlazim u svoju sobu.
Uprkos navali uzbuđenja u igri, sada sam emotivno potrošen.
I dalje mislim na svoju hostesu.
To nije bila Eva. Koliko god da je kompjuterska animacija bila zasnovana na njenom liku, to nije bila ona. Moja dilema je bila – da li ću ako budem s njom, biti neveran svojoj ženi. Naizgled glupo, ali dilema je ipak postojala.
Po prvi put sam se zapitao da li je u redu da imam seks s nekim drugim. Ova Eva nije bila stvarna i nije bilo razloga za ljubomoru. Nije bilo rizika od polnih bolesti. Znala je šta želim i uvek bi htela da mi udovolji. Seks s njom bio bi bolji od onog s mojom ženom. Ali to nije bila ljubav.
Ljubav je deljenje užitka. Deljenje uspomena. Ljubav je prenos emocija od mene ka njoj i obratno. Ljubav nije samo strast. To je i briga za ono drugo.
Počinjao sam da shvatam zašto Noa Harari kaže da veštačka inteligencija podražava osećanja toliko dobro da može da nas ubedi da nam za ljubav nije potrebna druga osoba.
Nisam želeo da krenem tim putem.
Morao sam da joj kažem.
Izgleda da mi je trebalo više od pet minuta jer kada sam se vratio u Leninu sobu, kompjuter je bio ugašen, a ona u krevetu.
Eva je zaspala uspavljujući Sofiju.
Seo sam na ivicu kreveta i pomilovao je po kosi.
– Kako je bilo? – iako se tek probudila, glas joj odiše znatiželjom.
Prelazimo u njenu sobu, pričam joj za podešavanja i ono posle.
– Jednom ti, jednom ja.
Bio je to dovoljno dobar odgovor.
EVA
U virtuelnoj realnosti sačekao me je Adamov avatar u crnom odelu na pruge, špicastim cipelama i razdrljenoj beloj košulji bez kragne.
Znam šta želim da promenim i upravo to i činim.
Adamov avatar mi čestita na izboru, uzima me za ruku i vodi u sobu za presvlačenje.
Iako sam bez odeće, a on potpuno obučen, nije mi neprijatno. Izgleda kao Adam. U stvari, zamišljam da je to on. Onakav kakav bih nekad želela da bude.
Ja pogledom ispitujem garderobu, a on moje telo. Sedi na dvosedu u sredini prostorije i skenira svaki njegov deo kao da želi da mu se ureže u misli, što mi isprva budi nelagodu, ali zatim shvatam da me u stvari uzbuđuje.
– Jesi li uvek ovako ćutljiv?
– Mogu da pričam ako želite.
– Ne.
– Uvidom u vaše podatke i sam sam to shvatio. Moj glas bi bio odvraćanje pažnje.
– Zanimljivo…
– Adame, da li sam ti privlačna?– izbacujem u stranu nogu i rame i podižem bradu ničega se ne stideći, dajući samo na važnosti ovoj usavršenoj, virtuelnoj verziji sebe.
– Veoma – ovaj Adam se ne da izbaciti iz ravnoteže.
Smešim se. Još više podižem bradu. Izazivam ga svojim pogledom.
– Da li Vam se dopada taj odgovor?
– Dopalo bi mi se kada bi bio manje formalan. I bez persiranja. Jezivo je, znaš?
– Važi – i dalje me posmatra istim pogledom grabljivice. – Tvoja garderoba – širi ruke. – Isprobaj sve što poželiš.
– Uključujući i tebe?
– Uključujući i mene…
– Sve što se dogodi u garderobi…
– Ostaje u garderobi – nadovezao se.
Ovu rečenicu sam čula u nekom filmu. Umesto garderobe glumac je pominjao Las Vegas, ali to sada nije bilo važno.
Bilo je nešto u drskosti veštačke inteligencije koja je uzela njegov lik. Moj um se poigravao sa mnom, a volela sam igre uma.
– Šta bi mi radio?
– Sve što poželiš – zadržava pokeraški izraz lica kao da priča o mazanju putera na hleb. Ruke su mu raširene na naslonima dvoseda, a noge prekrštene.
– A ako poželim da mi radiš nešto… posebno?
Ustaje i prilazi mi, ali ne odstupam ni milimetar. Iznutra drhtim. Kao da smo prvi put na sastanku.
Nadlanicom prelazi preko mog obraza i nema nežnosti u tome. Više je kao da razgleda svoje vlasništvo.
Ovo nije varanje. Ovo je u mojoj glavi.
– Biće veoma posebno. Ali… – udaljava se. – Prvo moraš da izabereš odeću. Takva su pravila.
– Pravila? Ovo mi se već dopada…
Okrećem se ka garderobi.
S leve strane je poprilična kolekcija sandala, cipela i čizama. Sve sa štiklom. Tankom i visokom, kakvu sam ponekad volela.
Veš. Svilen. Čipkast. U raznim bojama.
Minđuše. Ogrlice. Narukvice.
I puno ogledala da sve to isprobam.
S desne: pantalone, blejzeri, haljine, kućni ogrtači, majice, košulje…
Sam boravak u ovoj prostoriji, čak i bez „poslušnog” muškarca, bio je san svake žene. Da samo dođem s drugaricama i razgledam sve ovo… Mogla bih da isprobavam kombinacije satima.
Još pre dolaska u virtuelno okruženje razmišljala sam o dve odevne kombinacije pa sam obe skinula s vešalica i odložila ih na dvosed.
U uši stavljam najveće i najtanje alke koje sam pronašla, a na ruke nekoliko narukvica. I dalje nosim burmu i verenički prsten.
Vraćam se do dvoseda.
– Šta da izaberem? – njega pitam za mišljenje, a sebe do kada mogu da izdržim. – U čemu bih ti se više dopala?
S leve strane su crne sandale s kaišem iznad zgloba, oskudan veš i lagan crni ogrtač.
S desne crne čizme od meke kože koje bi mi prekrivale kolena i kratka mini-haljina u istoj boji, bez ikakvog veša. Grudi su mi povratile svoj stari sjaj, a uska crna haljina bi mi istakla bradavice.
Znam koliko uzbuđuje kada je ponešto ipak sakriveno.
Razmišljala sam i o crvenoj haljini. Lepo bi mi stajala, ali bi odvlačila pažnju s mog lica.
– Težak izbor…
– Ali kada bi birao?
–Sandale može da nosi svako. Za te čizme je potrebna smelost.
Uzbudila me je njegova provokacija.
– Da ih obujem?
–Takve čizme nose one kojih se žene plaše, a muškarci maštaju o njima.
–Stvarno… A na koga tačno misliš?
–Žene bez skrupula. Neopterećene tuđim mišljenjem i ogovaranjem. One koje se oblače kao poslovna pratnja. I onaj kraći sinonim.
Statistika njegovih učitavanja govorila je u prilog pretpostavci da želim da kaže tako nešto. Da je slučajno pogrešio, izvinio bi se i ponovo bi me pitao šta želim. Kao kompjuterska animacija vođena veštačkom inteligencijom, nije imao stida ni blama.
–Želiš li da budeš moja…
Nisam ni sačekala da završi rečenicu.
– Želim – reči izlaze iz usta. Sva drhtim.
Prilazi dvosedu. Staje iza mene.
Obuvam se i samo u čizmama, bez odeće, prilazim mu kao hipnotisana.
– I šta sad?
– Sad ti ja ponovim da me uzbuđuješ. Veoma.
Stoji na samo dvadeset centimetara od mene. Ne dodiruje me, ali me proždire pogledom.
Odavno se nisam osetila toliko poželjno.
– I šta ćeš da uradiš po tom pitanju?
– Kako želiš, Evo? – pita, a znam na šta misli.
– Želim grubo – to nisam dobijala od Adama, ali od njegovog avatara sam možda mogla.
Prepuštam se njegovim rukama i okreće me od sebe.
Širim noge i naslanjam se na dvosed. Čujem otkopčavanje rajsferšlusa. Očekujem da uđe u mene, divlje i silovito, ali on to ne čini.
– Dođi u pravu igru i dobićeš to što si tražila – izgovora i nestaje.
– Default garderoba izabrana – čujem i vidim tekst na ekranu.
Skidam masku. Uzdišem.
Ne mogu da poreknem svoju želju. Ovo nije varanje. Zadrhtala sam kada me je zamalo nazvao kurvom. Ta jedna reč je sažimala svu žudnju muškarca i pogađala je pravo u jezgro onoga što mi je u odnosu sa Adamom nedostajalo.
Volela sam takve reči. Reči koje iskazuju želju za mojim telom na vulgaran, primitivan način. Dok se „Fantastični parovi” nisu pojavili, gotovo da sam prihvatila da taj deo mene jednostavno neće biti zadovoljen.
Ono što sam imala sa svojim mužem nije bilo vredno otvaranja Pandorine kutije.
[1] Snuff (srp. Snaf) – film u kojem je prikazano brutalno ubistvo ljudskog bića, namenjen isključivo zadovoljstvu naručioca s izopačenim ukusom.
–